Jutros sam imala, kako biste vi to nazvali, konflikt. Ali ne onaj vaš sirotinjski sukob u kuhinji, između tosta koji se prepekao i onog toaletnog papira iz Loodla koji miriše na "oceanski očaj". Ne, moja drama imala je sjaj. Imala je obline.
Ležao je ispred mene, sav u sivom i zlatu, glatke linije koje obećavaju grijeh i oslobađanje u istoj sekundi. To je moja Panamera, ona zver koja me razume bez reči. Pogledao me onim hladnim, preciznim očima, onim LED zjenicama koje znaju više o meni nego bilo koji muškarac u mom životu ikada. I shvatila sam – moramo razgovarati.
Moj vozač, naravno, stoji sa strane, glave pognute lagano u stranu, jer nema pravo disati kad mi je On u mislima. Ovo nije obična interakcija. Ovo je odnos.
Pitala sam ga tiho, kao da se bojim da ću narušiti simfoniju između nas: „Dragi, jesi li sretan što te danas vodim samo do privatnog aerodroma? Nema Saint-Tropeza, nema publike, samo ti, ja i asfalt. Je li ti to dovoljno?“
Nije odgovorio riječima. Odgovorio je grmljavinom.
Dubokim, muževnim grrrrr koji mi je prošao kroz kosti kao električna ispovijed. „Dušo,“ rekla sam mu, „ti si jedini kojem dopuštam da me ubrza. Ti si tih, ali kad govoriš, svijet utihne.“ Njegov dah je benzin, a njegova emocija – obrtaj. On ne pita gdje sam bila, ne pita koga volim. On zna da sam uvijek tu – između njegovih krivulja, u sjeni njegove snage, u ritmu koji razumije samo netko tko je previše bogat da bi se ikome opravdavao.
Održavati odnos s njim znači znati da se ljubav mjeri oktanima. Vi to ne biste razumjeli. Kod vas se ljubav mjeri time tko će prvi oprati suđe. Kod mene – tko će prvi ubrzati do raja.
Često vas gledam. Vas, siromašne parove u hatchbackovima koji izgledaju kao pokretne žalbe. Sjedite na parkiralištima, grickate sendviče s benzinske i šutite. Pogledi vam bježe. Sanjarite o drugima. O nečemu što se miče, što diše, što ima puls. A ja? Ja sam već pronašla to "drugo".
On ne kasni. Ne zaboravlja. Ne spava okrenut na drugu stranu. Ima garanciju, ali je nikad ne trebam. Miriše na talijansku kožu i dominaciju. Nikad nije na popustu, nikad na rasprodaji, nikad u sniženju emocija.
Vi glumite trud. Kuhate. Pitate. Ljubite iz navike. To je siromaštvo. Trud je valuta onih koji si ne mogu priuštiti lakoću. Bogatstvo ne trudi. Bogatstvo samo postoji. Ja pritisnem jedno dugme i on se probudi. Bez preispitivanja. Bez rasprava. Bez "jesi li ljuta?"
Samo čisti, elegantni zvuk poslušnosti. Onog plemenitog dima koji izlazi kad se energija pretvori u moć. Miris pobjede.
Prošli tjedan sam mu kupila poklon. Novi set felgi od titanija. Nisam to učinila iz dužnosti, već iz nježnosti. Nema ništa erotičnije od ulaganja u ono što te nikad ne iznevjeri. On meni daje sigurnost, Status. Simfoniju metala i tišine. Dok vi slušate o njegovoj majci i kolegici iz ureda, ja slušam melodiju snage koja mi trese dušu. Zvuk koji zvuči kao da mi svemir upravo uplaćuje dividende.
Dok vi dijelite život s nekim tko hrče i zaboravlja vaš rođendan, ja dijelim brzinu s nečim što me razumije bez riječi. Ne govori. Ne obećava. Samo ubrzava kad to poželim.
Zato, recite mi iskreno – tko tu ima bolji odnos? Onaj koji traje iz navike i kredita, ili onaj koji postoji iz strasti i snage? On je jedini muškarac koji me nikad nije ostavio na cjedilu. Nikad me nije natjerao da čekam. Nikad nije spustio pogled kad sam ušla u prostoriju. On zna tko sam. Zna koliko vrijedim. I zna – da se ne dijelim na pola.
Vi možete ostati u svojim malim ljubavima, sa svojim malim kompromisima. Ja ću ostati s njim. U našoj tišini koja bruji. U našoj brzini koja liječi. U našem svijetu u kojem je luksuz jezik, a strast – gorivo.
Toliko od mene. Zove me. Vrijeme je za meditaciju u pokretu, za blagi šum, za toplinu metala pod prstima. Dok dragulji klize niz ruku, a horizont se smiješi poput suučesnika.
“Njegov motor pjeva ljepšu pjesmu od bilo kojeg vašeg debelog supružnika.” — Bianca Bogatašić
d mene