Ne gledam vas — vi se samo dogodite.
Ušunjate se kroz ekran mog televizora od 16.282 inča, veće dijagonale od životnog prostora u kojem obitavate. Poput štakora u bijelom Zora kardiganu, s jesenjim listom zalijepljenim za čelo jer “aesthetic”.
Vidim vas, slučajno.
Moj Somy Brania – taj kolos koji mi sluge montiraju na zid od mramora svakih šest mjeseci, jer se prašina iz zraka samo nakuplja na tom beskrajnom staklu – ima taj glupi ambientni način koji se aktivira sam od sebe.
Znaš, onaj koji “prepoznaje” promjene u sobi: svjetlo koje pada kroz prozore od vitraža, ili možda samo moj dah koji se malo ubrza.
Nije da ga ja palim daljinskim – to bi bilo vulgarno. Kao da se trudim za pažnju.
Ne, on se pali sam, poput nekog perverznog duha koji osjeća kad ste vi tu i odluči vas ubaciti u moju viziju.
Dok mi u pozadini svira arapski jazz u tonu F oštećenih emocija, vi snimate i plasirate cozy jesenske videe. One s jeftinim narančastim lampicama, dekicama koje su bile na akciji i stajale u košari supermarketa na kojoj piše “Sve po 4,99”.
Priznajem, šalice su simpatične — ali samo ako si slijepa.
Okrhnute, isprane tuge, kao vaši snovi o Parizu i sponzoru koji nikad nije odgovorio na DM.
Ja pijem čaj iz Maroka, ali ne bilo koji. Samo onaj koji raste u neparnim godinama, u podnožju trešnje koja cvate samo kad nebo plače. Ako nije takav, onda to nije čaj — to je samo sirotinjski biljni napitak iz Loodla s natpisom “wellness”.
Danas sam skoro zaplakala gledajući to.
Ali nisam.
Nemam više Le Raiunas Delos Yosa maramica — jedine koje smiju dotaknuti moje lice.
Posljednji put sam zaplakala 2011. godine, kad je moja tadašnja konjica zakasnila s večernjom povorkom.
Moja sluškinja jutros nije promiješala moj čaj zlatnom žlicom točno pod kutom od 45 stupnjeva. Nakon toga se morala sama kazniti, a ja ću razmisliti hoće li je ova pogreška stajati posla danas od 14:00 do 14:15.
Svi pričaju o jeseni kao o bajci.
A mene to asocira na vaše smeđe govno koje se topi po pločnicima.
To je sezona kad se urin, lišće i razočaranja cijede posvuda i dijele istu boju. Kad šerate svoje cappuccine s cimetom po internetu i zovete to “mirisnim ponedjeljkom”, a meni se povraća jer to miriše na poraz i tugu iz djetinjstva.
U tom vašem cozy svijetu sve je toliko “ugodno” da boli.
Što je iduće? Jesenska meditacija dok ti mačka piša po bundevi?
Ili još jedan slow-motion video u kojem režeš jabuku nožem iz Popca, dok ti jeftine trepavice koje si napravila za 30 eura – jer trepavičarka radi na crno i naplaćuje ispod cijene – ispadaju u puding?
Ne razumijete...
Jesen je za mene vrijeme kad se duhovi mrtvih ljubavnika vraćaju kroz miris spaljenog tamjana i krik gladnog labuda u mom vrtu od 17 hektara.
Ne za vas i vaše karamelizirane misli o sreći.
Zaključak?
Nema ga.
Ovo nije post s poantom.
Samo sam vas htjela podsjetiti da dok vi gledate kišu i zamišljate da ste u filmu, ja sjedim ispod baldahina od svile.
Dok vi mirišete svijeću “Miris bakine pite”, ja udišem parfem koji je zabranjen u tri države jer izaziva emocionalnu ovisnost.
Zato, drage moje siromašice, uživajte u svojim TikTok dekicama — jer pravo bogatstvo nikad ne pocrveni.
Osim kad vas gledam, i moja krv vrije od estetike koju zovete jesen.
„Ništa se ne raspada s takvim stilom kao vi u listopadu.“
— Bianca Bogatašić