Iskreno, ne mogu više. Moja koža — inače sjajna, čista i nepropusna za siromašne vibracije — počela je pokazivati blage znakove stresa. Krivac? Vi i vaš “vintage” teror.
Danas sam, dok su mi asistenti servirali doručak na pladnju koji je nekoć pripadao jednom austrougarskom princu, ukazalo mi se nešto što me duboko uznemirilo. Bila je to slika u mom mozgu — slika vas, kako s ponosom nosite kaput koji je vaša baka kupila na sniženju 1983. godine, a sada ga vi zovete “jedinstveni komad s dušom”.
Ne, draga moja siromašice. To nije duša. To je moljac i budžet iz osamdesetih.
Vidim kako slavite to “ponovno korištenje”. To zovete “održivost”, “svjesna kupovina”, “modna revolucija”. Ja to zovem jednostavno — izbjegavanje plaćanja pune cijene i kupovanje tuđeg smeća.
Nemojte me krivo shvatiti: nisam protiv planeta, samo protiv siromaštva. Nije da vam je stalo do Zemlje; stalo vam je do bankovnog računa koji ne vrišti od sramote svaki put kad uđete u butik.
Kada ja želim biti “održiva”, kupim privatnu šumu i platim ekolozima da plaču nad mojim borovima u tonu D oštećenih emocija. To je održivost. Vaše traperice iz second-handa, koje mirišu na tuđu tugu i Loodl omekšivač, nisu moda — to je komedija u poliesteru.
Moj ormar također ima stvari stare sto godina — haljine tkane od zlatne niti, ispletene na mjesečini, nošene samo jednom, možda u Parizu, možda u snu. Ali to nije “vintage”. To je antikvitet. To je povijest. To je neprolazna vrijednost. Vaš remen iz devedesetih, koji se raspada pod težinom vlastite besmislenosti, nije povijest — to je podsjetnik da se raspadaju i vaši snovi i vaše garderobe.
Vi mislite da ste posebni jer nosite nešto “drugačije”. Ne shvaćate da je to “drugačije” samo zato što je svijet od tada izmislio nešto bolje — kvalitetnije, luksuznije i, naravno, skuplje.
Dok ja naručujem komade koji još nisu ni nacrtani, vi kopate po kartonskim kutijama u prašnjavim buticima, nadajući se da će komad tkanine s mirisom prošlog stoljeća postati vaš modni trenutak.
Dok meni asistenti dostavljaju torbice izrađene od kože jednoroga hranjenog isključivo organskim kavijarom (da, postoji razlika), vi se pretvarate da vam je udobno u vunenom kaputu koji bi i muzejski kustos odbio primiti.
A ta priča o “lovu na blago” u vintage dućanima? To nije lov. To je potraga za preživljavanjem. To je kao da se hvalite da ste pronašli zadnji komad kruha prije nego što ga pojedu štakori. Nema tu glamura. Ima samo panike i jeftine vune.
Ja imam kolekciju rijetkih automobila. Vi imate kolekciju rijetkih gljivica na kaputu koji je bio statement prije 40 godina. Razmislite o tome tko je bogat, a tko samo prašnjav.
Dakle, prestanite mi govoriti o šarmu starine i o “pričama” koje vaša odjeća nosi. Priča koju ja vidim je priča o siromaštvu u kontinuitetu.
Pravi luksuz nije u starom predmetu — nego u mogućnosti da svaki dan birate novo, čisto, neokaljano tuđim znojem i jeftinim parfemom. Pravi stil nije u nostalgiji, nego u budućnosti.
Moje stvari su nove. Moji problemi su novi. Moj novac je nov.
A vaš “vintage”? To je samo dokaz da ste preskočili kupovinu u sadašnjosti — a to, drage moje, nikad nije chic.
“Ako ne možeš kupiti novo, kupi ništa.”
— Bianca Bogatašić